Kako sam pokušala odrasti (u paru), dio prvi

Za početak odmah da vam kažem da se evo, javno mirim s činjenicom da od mene ipak nikad pisac postati neće, nastavim li ovoliko dugo praviti „kreativne pauze“ koje opravdavam kojekakvim nedostatkom vremena i spisateljskom blokadom. Ipak, ova je „spisateljica“  u ovih pola godina koliko sam izbivala iz blogerske sfere, možda malo i odrasla... Ili ne? :)



Veljača

Da sam romantik, ne morate ni sumnjati, pa pobogu, upravo gledate  ovu stranicu! Ipak, na najromantičniji dan u godini svih patetikusa širom planete, na kontinentu Ljubav, čiji sam ponosni stanovnik, nestala sam sa lice zemlje. Pod ovim „nestati sa lica zemlje“, mislim na to da se na Valentinovo nisam oglasila na najdražem mi Facebooku sve do skoro nekoliko minuta prije ponoći, kada sam shvatila koji je dan. Naime, iako imam naviku da moj Facebook profil redovno ukrašavam za svaki blagdan, ovo Valentinovo nisam postala link na nijednu srcedrapateljsku pjesmu, čime sam jednim dijelom izdala svoje fejsbučno ja. Da, nakon duge fakultetske blokade, toga, sada povijesnog 14. veljače, uspjela sam konačno položiti prvi ispit nakon gotovo dvije godine. I čudna je stvar sreća, čudna je stvar karma, jer sam zadnji put na ovaj dan prije dvije godine slavno pala na ispitu. I tada sam bila sama kao napušteno mače kraj puta. Pošto me očito ljubav kompletno oblikuje, ne moram ni reći da planiram svake godine na Valentinovo ponovno ići na ispit, dokle god budem ovako sretna i zaljubljena. I dok sam na lovorikama uspjeha jedva držala oči budnom kako bih dočekala svoju polovicu čisto da ga zagrlim, već sam se pripremila na standardno „sranje o emocijama“. (da, nije mi dugo trebalo da se prešaltam na druge teme)
Kako nas ljubav uvijek iznenađuje, tako je i mene moja. Otvorila sam vrata i ugledala ga sa – ružama! I to ružičastim! Sigurno mislite  što je to čudno, ali kad prije očekujete Zepter posuđe nego ruže, svakako jeste čudno! Osobito zbog činjenice što sam u nekim „sranje o emocijama“ - razgovorima prečesto puta spominjala kako cure obično tu i tamo dobiju cvijeće, a ti razgovori obično idu ovako:
-„Znaš, vidim na Facebooku (obzirom mi je to izgleda mjerilo ono, svega) da djevojke stalno dobivaju ruže, a ja ništa.“
 – „Znaš, kupit ću ti cvijeće kad ja budem htio, a ne kad to bude na fejsu!!
 – „Dobro, znači nikad!“ Tako da sam se pomirila s činjenicom da ću ruže vidjeti samo na slici, kad ono... Naravno, ovo mi je bila izvrsna prilika da započnem razgovor o tome otkud sad te ruže, jer, Bože moj, analitičkih razgovora nikad dosta. Obzirom je ipak bilo Valentinovo, brzo sam uštukana... J A ruže? Osim što sam ih odmah ujutro poslikala, stavila na Facebook (čime sam se latentno uključila u fiktivni klub „Djevojaka s ružama“), sušile su se u sobi dok se nisu toliko presušile da su počele zaudarati, jer tko zna kad će doći sljedeće. 

Ima možda koji dan da sam ih teška srca bacila u smeće. Napomena: sada je skoro rujan. 


Ožujak & Travanj



Pokušala sam početi izlaziti. Početak izlazaka završio je upravo i tako – na početku i u pokušaju. Žrtvovala sam čak jednu subotu za piće s frendicom, koje se malo oduljilo, pa smo završile u glavnom lokalnom okupljalištu i pjevale Severinu (taman je objavila novi album, pa nismo mogle izbjeći „Tarapanu“ i „ Uzbunu“). Naravno, sasvim slučajno za izlazak sam odabrala dan kad i Dečko ide van, čisto da ne bi gubili dvije različite subote. Pošto je njemu ipak došao najbolji prijatelj s mora, odlučila sam biti turbo-super tolerantna pa smo se negdje oko 3 pozdravili jer sam ja snažna i emancipirana žena koja može ići sama kući i koja nema ništa protiv da njen vjerni dečko dočeka zoru vani sa prijateljima. Kako je ožujak bio izrazito hladan (gotovo se snijeg mirisao u zraku), ne moram ni napominjati da nakon što sam se rastala s prijateljicom, ostatak puta kući provela sam u suzama što idem sama i sa mislima KOJI ME JE VRAG TJERAO DA KAŽEM DA ON OSTANE U GRADU???? Nisam ni legla u krevet, zazvonio mi je mobitel. Izlazak je bio gotov i sa druge strane, a on na putu prema svom krevetu. Sutradan sam odlučila da ipak smijem biti razmaženo derište od djevojke, pa sam istresla iz sebe monolog o tome kako ja ipak možda ne volim izlaske (ni moje, ni njegove), i kako ne volim ići sama kući i da mi sve to skupa nije trebalo (iako mi je bilo čisto dobro u gradu), i da više nikad, ali baš nikad neću ići sama kući. (iako mi treba cca.10 minuta, iako ovo nije opasan grad, iako sam stotinu puta prije se vraćala sama bez ikakvih problema, čak i u većem gradu...ali to sad nije bitno). Na sve te emocije koje sam isproljevala iz sebe dobila sam poprilično utješan zagrljaj i tako potreban odgovor: 
„Zašto si uopće pomislila da ideš sama i zašto nisi to rekla?“
 – „Pa, mislila sam, pa nisam htjela kvariti izlazak, pa...“ 
Ako mi se ikada u skoroj budućnosti zalomi izlazak, nema šanse da se vraćam kući sama, makar on ostao kod kuće. (što neće, jer bi u mom svijetu bio smak svijeta da provedemo subotu razdvojeni) 

Zato što sam ipak razmaženo derište.

I dok smo prehladni ožujak provodili pod dekicom, kao dva hrčka u kući, bez ikakve želje da vidimo grada (yaaaay), pokušavala sam da moju opsesiju romantičnim filmovima prenesem i na njega. Što je nemoguće. I ne znam odakle mi pomisao. Onda sam shvatila da postoji još bezbroj filmskih žanrova koji će se možda i meni svidjeti, pa sam se bacila u misiju traženja subotnjih filmova koji se mogu gledati s dečkom, pa smo tako čitav mjesec gledali filmovi koji nisu, gle čuda „o tamo nekih dvoje“, kako ja obično počnem opisivati film, na što mi dečko kaže „IMA LI NEKI FILM DA IH JE U STARTU TROJE?“. Proljeće, koje ni po čemu nije bilo proljeće, osim po datumu, bilo je kao da sam ga ja izrežirala, kao da sam dobila bonus zimu stvorenu za dekicu, kokice, filmove i ljenčarenje u četiri zida, bez izlazaka, bez visokih potpetica, presinga da vani moraš piti alkohol (koji sam zamrzila), samo nas dvoje i naš mali svijet. 

Odrasla sam. Ili starim. Neki vrag je.


Po mnogočemu su to bili lijepi mjeseci. Naime, dečko je konačno položio posljednji ispit, a ja još jedan. Dok smo proslavljali njegove „muke po teoriji treninga“ i maštali o tome koliko će mu život sada biti bolji, uzbudljiviji i ljepši kad ne mora više nikada otvoriti literaturu za faks, ja sam se na drugoj strani, spremala za proljetni rok. Jer, eto, jebiga, skoro ću 25, a faks ću po najboljoj računici završiti s 28, što i nije tako strašno jer  i on ima 28, i ljudi se tome raduju jednako kao sve one normalne osobe koje su diplomirale u ranim dvadesetima. Međutim, uhvatila me panika, pomalo povezana sa ispitnom materijom. Dok sam se u potpunosti uživjela u radnička prava i socijalne slobode, kroz glavu su mi dolazile najcrnje misli poput „imam punih NULA mjeseci radnog staža“, „skoro ću 25, a kad je moja mama imala 25, ja sam imala skoro 4 godine“, pa do toga da možda bolje da sve pošaljem k vragu, odustanem, opljačkam banku, odem na Maldive i promijenim identitet jer mi se u ovoj Hrvatskoj ionako ne piše ništa dobro! Ipak, nakon što sam položila i taj ispit, dobila sam novi vjetar u leđa i obojala misli u nude tone. Zašto nude? Zato što je to it- boja ljetne kolekcije poslovnih sakoića, balerinki, salonki, kožnih torbi, a sve me to čeka kad završim fakultet. I postanem prokleto dobra odvjetnica. Što je uskoro. A i Cosmo kaže tako, samo se morate naoružati pozitivnim mislima, nabildati samopouzdanje, postaviti životne ciljeve, od njih ne odustati, raditi marljivo na tome svaki dan i samo malo.... što ono? Vraćam se na stranicu 12... Želim ove nude-salonke!

Svibanj

Par dana prije početka ovog divnog mjeseca, i prije Praznika rada, dobila sam ni manje ni više, već ponudu – da radim! Nitko sretniji od mene što se vraćam u odvjetnički ured, iako je moje zadnje iskustvo na takvom radnom mjestu bilo po mnogočemu osebujno, no dodatno me uvjerilo da ako ništa u životu, barem seam izabrala dobar studij i karijeru u kojoj ću se sigurno kad-tad jako dobro snaći. Slavni Prvi Maj ponovno smo proveli kampirajući. To je jedan novi dio mene koji sam otkrila godinu dana prije. Iako sam mislila da se priroda i ja mrzimo, i da će spavanje u šatoru pod zvijezdama za mene biti novo najtraumatičnije iskustvo života, ispostavilo se da sam sada jedva dočekala da spakiramo šator, vreće za spavanje i bacimo meso na roštilj. Čak mi ni malo ne smetaju ni komarci, miris dima i neimanje adekvatnog toaleta za presvlačenje. Dečko je avanturist i on istinski uživa u prirodi, bicikliranju, logorskoj vatri, vješto barata s mačetom i na izlet ne ide bez pribora za pecanje. A ja... ja svoje „ja“ nosim svuda sa sobom, pa tako i na kampiranje ne idem bez maske za spavanje, knjige koju je nemoguće pročitati u tih 24+ sata (ali neka mi se nađe) i kutijom prve pomoći, koja je u mom svijetu zapravo torbica puna kozmetičkih preparata i krema. Jer, bore će vas napasti i u prirodi ako propustite staviti noćnu kremu samo jednu noć. J Otkrila sam da se i sve bolje snalazim s roštiljanjem, ne samo što sam oborila osobni rekord u količini mesa koje mogu pojesti, već sam prvi put aktivno sudjelovala  u procesu pripreme. Naravno, dok smo uživali u prirodi i društvu, i dok su drugi prepričavali zgode i nezgode bračnog života (što je tema nekog drugog teksta), ja sam uz roštiljsku vatru otplovila u mislima u neke buduće slike, slike jedne skladne obitelji koja se natrpala sa previše stvari u automobil, a po dolasku na odredište tata je s dečkima rastvarao šator dok su mama i djevojčice rezale sastojke salate.

Dok neki okreću roštilj, ja maštam...

Suludo je i napominjati tko je tko u ovoj priči. 

Vo(d/l)im ljubav u prirodi.


Počela sam raditi, i konačno je moja radna knjižica pošarana. Mada, nije to neka dugoročna sreća jer taman kad sam je počela koristiti, ona mi za koji mjesec više neće ni trebati jer odlazi u svoju povijest zajedno sa Titom i Jovankom. Posao je super, radno vrijeme je kratko, financijski nije nešto, ali čisto dovoljno da se svaki mjesec počastim novinama i dodam još koju knjigu u kolekciju. Male stvare čine sreću, a mene polica prepuna knjigama usrećuje više nego ormar pun haljina. Kao i novi Vogue. Sjećam se jednom prilikom, kada sam se te jeseni vraćala u Zagreb na faks, kako sam ponosna bila što sam u vlaku jedino ja čitala Vogue. I to rujansko izdanje s Kate Moss. Jer sam si ga mogla priuštiti obzirom sam nešto malo raduckala po ljeti. Onda sam došla u stan i shvatila da mi televizor više ne radi jer je nastupilo doba digitalizacije, a ja nemam sa strane rezervu za digitalni prijemnik. Tada mi je prijatelj rekao: „Bitno da ona nema za tv,ali je kupila ovu knjižurinu s Kate Moss!“. Priroriteti prvo. Dok nisam skupila za prijemnik, gledala sam Z1 jer je to jedino bilo moguće i stavila Kate na policu. Danas, kad sam ipak malo zrelija osoba, sve rijeđe kupim taj prokleto preskupi Vogue jer sam shvatila, da za razliku od Carrie, ipak ću ostati gladna i da se to ne jede. 

Što da vam kažem, pokušavam odrasti.

Ili ne? Moj predivni mali roza LG mobitel rekao je svoje zbogom nakon četiri godine što je bio moj vjerni dnevnik, što je bilježio sve krive i prave poruke, sve ponoćne pozive i one za dobro jutro. Plakala sam kao malo dijete, jer s njime je, u mom svijetu otišao jedan dio moje veze. Moj mobitel pratio je sve, od prvog poziva na spoj, do prvog pisanog "volim te". Osjećala sam da ako negdje ne prenesem sve što ima u njemu, da će nestati, otići u zaborav...pa sam lagano počela prepisivati svaku poruku, svaki sat kad je stigla, i moram reći, bilo mi je puno lakše. U mom životu se uspomene moraju arhivirati i posložiti tamo gdje pripadaju, a volim ih i nositi sa sobom. Uplakano derište brzo je obrisalo suze kad je potpuno odrasla, sada kao zaposlena osoba, potpisala svoj prvi samostalni ugovor i kupila novi mobitel. Koji je poput igračke, i ima svašta. J I jedva čeka neka nove trenutke koje će arhivirati u novu igračku.

Status zrelosti: Korak naprijed pa korak nazad. 

Neke trenutke ne uspijemo arhivirati, ali pamtimo ih zauvijek
Nakon godinu i pol dana, evo nas u Zagrebu. Dečko ima promociju, i to je prva promocija kojoj prisustvujem (sad još više jedva čekam svoju, makar i u staračkom domu). Uživjela sam se u sve uloge; od njegove garderobijerke (jer smo umalo zakasnili), dadilje, pa sve do osobnog fotografa. Emocije su me totalno svladale u trenutku kad je primao diplomu, pa sam umjesto da obilježim taj trenutak, počela ridati kao malo dijete i fotkala najgoru i najmutniju sliku ikad. Nek' ide život, trenutak je ostao zauvijek urezan u mom sjećanju, sa fotkom ili bez! Nisam si dozvolila da me ponese nostalgija za Zagrebom iako sam na kratko uspjela vidjeti najboljeg prijatelja koji mi često ovdje prokleto nedostaje. Nisam htjela razmišljati što bi bilo kad bi bilo, i hoću li se i kada vratiti tamo, u grad koji toliko volim, i za kojeg sam dugo mislila da mu pripadam. Na putu za Vinkovce definitivno sam shvatila da je život zaista nepredvidljiv i da iako nisam mogla ni pomisliti da ću otići iz Zagreba, možda je zaista to tako trebalo biti. U Zagrebu nisam imala ono što mi je najviše nedostajalo, a što čini neko mjesto domom. Dom je, zaista, tamo gdje je srce i gdje je ljubav. A s njime bih i u štalu, i u šator u prirodi, i u provinciju. Ma, na kraj svijeta. 


S njime možda konačno odrastam... 

(nastavit će se)

_________________________________________________________________________
S ljubavlju,

A.


Oznake: , , , , , , , , , , , , , ,