O snijegu, ljubomori i ostalim prosinačkim ludostima


30.11.2012.

Zavidim parovima koji nemaju Facebook profile. Koliko su im veze, da ne kažem životi, lakši. Recimo, onda nema nikakve šanse da tamo neka ženska osoba poremećenog samopouzdanja i nedostatka kulture izazove kaos u mojoj glavi kad ostavi nepoželjan trag na profilu mog dragog. Ja pretjerano ispustila rijeku suza, on se svemu nasmijao, ali za svaki slučaj – neka me se gospođica pripazi ;)

Kažu mi moje žene da bi mi trebalo laskati to što mi je dragi očito poželjan među suprotnim spolom, ali ja tu ne vidim ništa za laskanje – vidim samo nekoliko beskrupuloznih predatorica. Doduše, te predatorice ne znaju da imaju posla s jednom lavicom. J

„Rekla si da nisi ljubomorna.“, kaže mi. „I nisam bila. Ali dušo, kako sam to mogla znati kad nikad prije nisam imala tebe?“. I nisam ljubomorna, majke mi, samo ne dam svoje, i dođe mi da ga markiram flourescentnom bojom.





2.12.2012.

Počeo je moj najdraži mjesec u godini. Da vam krenem nabrajati razloge zašto volim prosinac, ne bi mi bila dovoljna dva bloga. Ali hajde da pokušam; Božić, Božićne pjesme koje trešte iz svakog šoping-centra, Božićni filmovi na svakom programu, snijeg, anđeli u snijegu, poljupci na -20, zvuk snijega pod čizmama, miris cimeta u Božićnim kolačićima, kapice, šalovi i rukavice ( u nedostatku nečije ruke, što bi rekao Duško Radović), ušuškavanje ispod dekica dok iz kamina pucketa vatrica, lampice, svijeće i sve što svijetli oko mene, mamina sarma i moja francuska salata, kuhano vino u dvoje...

     Općenito, sve je u dvoje bolje u prosincu. Moram dodati još nešto. Nisu loše ni svinjokolje i svinjokoljski ručkovi kod njegovih. Dapače, odlični su. Znate, to je život. Kad pravite kobasice u dvoje, kao ja danas. I onda netko kaže da je ljubav kad te odvede u Pariz! Pff!  

      3.12.2012.

Zimi se još više zaljubim u njega..
Još uvijek me muči onaj slučaj od prije neki dan. A i PMS mi se bliži, pa mi svaka prijetnja izgleda kao opasnost od terorističkog napada na moju vezu. Rekao mi nedavno poznanik da su sve žene nepodnošljive u PMS-u, ali da ja definitivno prednjačim. Ja volim reći samo da sam hipersenzibilna. Dragi misli da sam postala nesigurna u sebe. I ništa to ne bi bilo čudno da donedavno baš ja nisam bila osoba koje nije mogla razumjeti zašto su djevojke u vezama tako nesigurne. A onda valjda se zaljubiš baš onako pravo pa shvatiš. Nije ni loša toliko ta nesigurnost, ako ništa drugo, to je više nego dobar pokazatelj da ti je do nekog stalog. Strah da ćeš voljenoga izgubiti koliko god da te može poljuljati prema natrag, možeš vrlo dobro pretvoriti u pokretačku snagu koja će te vući prema naprijed. Samo, potrebno je da što manje mislite o tome inače se pretvarate u jako nepodnošljivu „Je l'-me-voliš“ gospođicu? A za par dana i ja sam postala takva...

8.12.2012.

I...pao je snijeg! Da, ja sam jedna od onih „luđaka“ koja svakim snijegom doprinese Facebook statistici statusa o bijelom čudu. Popizdila sam, ali ne na onaj način da se odem bacit u snijeg nego onaj kad sjedim kraj prozora, gledam kako pada i okidam blicem fotića dok moji vrijedno lopataju. Nešto kasnije navečer, idemo nas dvoje u šetnju. Kasni. Vani minus milijun, ja se doslovno ne vidim od slojeva odjeće na sebi. Ne razumijem kako se netko uspije srediti po ovoj hladnoći. Kad vidim žene bez kapa, dođe mi da ih uzmem za ručicu i odvedem na pregled mozga. O štiklama da ne pričam. Slobodno neka mi se javi dotična koja je uspjela elegantno koračati pod 30ak centimetara bijelog pokrivača. Čak sam jedne svoje čizmice na petu poklonila pošto svaki put kad ih pogledam u njima vidim bijeli gips oko moje noge. I kose sam se riješila po zimi. Inače kad idem na šišanje gora sam od Židova koji su nekada išli na „tuširanje.“ Ali po zimi mi ni kosa ne treba. J

Kad mi zagrljajem slomi rebra....
Volim tu romantiku po snijegu da vam to ne mogu opisati. Čim padne snijeg, ja se zaljubim u njega (ne snijeg, svog dečka)  za još 150 mjernih jedinica zaljubljenosti. Zaboravim i na nesigurnosti, i na ljubomoru, i na to da dok on radi po cijele dane, ja Bogu kradem svaki drugi. Samo čekam svaku večer da mi zazvoni „We Found Love“ (ne znam koliko je pametno da je naša pjesma izvođačice koja je odnedavno ponovno sa estradnim Vladimirom Kličkom, ali nećemo o znakovima sad) na mobitelu, da izađem pred vrata i bacim se u zagrljaj zaborava od svijeta. I onda mi on, kako je to jedna moja draga prijateljica zgodno primjetila, zagrljajem slomi rebra... pa svaki ovaj snježni dosadni dan dobije smisao.

12.12.2012.

PMS je sve gori. Juriša prema meni kao Titanik prema ledenoj santi i nema pomoći. Ni ne živi mi se koliko me uhvatilo. Čak još nisam pogledala sve Božićne filmove koje sam trebala sa ovim datumom. Što je, tu je, sad se čupaj kako znaš, i nemoj plakat baš svaki dan bez i sa razlogom, govorim sama sebi. Ali ne pomaže. Uvjeti za živjeti vani su praktički nemogući, pa sjedimo nas dvoje svaku večer kraj peći uz bljesak mojih Božićnih lampica. I čarolija bude posebna, i smijemo se, i šalimo se....dok ne krene moj olujni snježni nalet hormona, pa počnem svoju predstavu... A onda pretjeram i dramim gore  nego cijela obitelj Kardashian zajedno. Mali anđeo u meni pokrio se ušima i zabio glavu u koljena i čujem ga kako mrmlja da dokle će ova, a ova poludila. Doslovno J I , tako sam ja isisala svom dragom krv iz cijele esencije bića jer se, kako nam je priroda tu „neman“ dala, nama ženama to tako može.

Šteta da je znanost toliko napredovala, a još nisu izumili tabletu za PMS. Mada, sudeći što sam sve izdramila, ja sam izgleda bila spremna za psihijatrijski kauč. Recimo, ne bi bilo loše da postoji neki način da ti odstrane ženski dio mozga tih dana, pa ti ga poslije vrate. Onda ne bih dolazilo do situacija kad ja postajem mali Kant i otvaram pitanja poput: Što misliš, jesmo li mi suprotnosti ili sličnosti? Onaj anđeo u meni se lupio posred čela.

Isplakala sam rijeku iz Justinove „Cry Me a River“. Zato što sam došla do „obrijat ću si glavu kao Britney“ stadija ludila. Mada, često ja plačem kad smo skupa. I tko god da je rekao da se zbog pravog ne plače, zaboravio je na suze radosnice.
.........
A u svom tom mom ludilu, on nije odustao i nije me, kako sam zaslužila, šutnio nogom u dupe. Jer, on je taj, on je taj koji me voli i kad sam u najsramnijem i najgorem svom obliku. Eto, svako zlo za neko dobro. J

15.12.2012.

Prošao taj PMS, ja staložena poput Ive Sanadera ispred USKOK-a, on slavi. Doslovno. Baš se današnji prvi miran dan potferio sa danom koji se zove: Dječaci izlaze sami u grad.

Pa jao, ako i ovo preživim, ja sam za ženidbu. Njih par, jedan oženjen, jedan slobodan, jedan poluzauzet, i moj itekako zauzet odoše u „boys night out“. Ja, s druge strane slušam novi Severinin album, i kao za vraga dođe pjesma koja pjeva o tim izlascima. Ona je „i njegova i slobodna i ne da nikome da joj priđe i pleše sasvim sama“. Tako bih i ja, da sam izašla. Ali nisam, jer ja mrzim odvojene izlaske. Prvo što sam se naizlazila u životu dovoljno za dva života, drugo, jer sam cijelo to vrijeme zavidjela parovima koji ostaju u toplom krevetu dok ja hodam „walk of shame“ po pola Zagreba u ranu zoru dok sve bake idu na misu i mole se za moju dušu. Cijelo to vrijeme ja sam zapravo jedva čekala da prestanem tako živjeti. Treće, nisu mi bili jasni ti parovi što izlaze odvojeno. Čekajte dečki, zar su vam cure toliko ne-zabavne da ih ne možete uklopiti u društvo? Nisu, nego vi imate „svoje“ razgovore. Mi te razgovore obavljamo na kavicama u normalne sate kad vi mirno spavate sigurni da nam u 11h prijepodne nijedna budala neće prići. E, sad. Moj je dragi stvarno super što se toga tiče. Živi sportski, ne pije, ne izlazi vikendom. Ali dođe tako taj jedan izlazak u par mjeseci zbog kojega ja naprosto poživčanim. Opet, jer sam žena i jer mi se može. A kako on zna da sam ja osjetljiva na to, onda mi začini stvar i najavi mi da se čujemo sutradan u podne. Naravno, ja sam prekul i preponosna djevojka kojoj ne pada napamet da zove i šalje poruke, već ja mirno spavam. Do sutra u 12 J

Obilježila sam teritorij.
Četvrta stvar koju mrzim kod odvojenih izlazaka su oni neizbježni tužni pogledi upućeni vama ili njemu koji govore: Ma niste valjda prekinuli! Po tim nekim gradskim pravilima furanja,  malograđanštini se sutradan moraš pokazati da bi znali da je sve u redu i da je to bio samo jedan mali obični izlazak. A on se pokazao, u puloveru koji sam mu poklonila, i kaže, još je više mislio na mene. Rekoh ja tamo na početku da sam označila svoje, a sigurno ste mislili da se šalim.

Ipak, i dalje mislim da zauzeti nemaju što raditi vani pred zoru. Kako bi moja majka staromodno rekla: „Zna se tko je tada u moje vrijeme bio vani.“ Sutradan, mi smo se smijali tom izlasku jer ipak, ne treba oko svega dramiti. Bar ne još 6 mjeseci do sljedećeg muškog izlaska.

Kod oženjenih vrijede druga pravila i nemojte reći da nisam u pravu, jer da je moj tata ikada kući došao u zoru, ne vjerujem da bi ga majka dočekala raširenih ruku. „Znaš, da smo mi u braku i da se ne javljaš, i nema te do 6, u tih 6 sati kad bi došao, mene bilo ne bi. Makar se sakrila iza zgrade i umrla od hladnoće do 12 sati.“ Smijemo se i dalje, i naš večernji nedjeljni izlazak je ispao puno bolji od njegovog sinoćnjeg. Čak imamo i novu sliku da umirimo radoznale gradske duhove.

Dvostruki standardi kod mene vrijede samo u kuhinji. Za ove ostale situcije postoji kompromis. Onaj zločesti ostatak PMS-a u meni ga je našao u „Kako bi bilo da moje slobodne cure i ja nestanemo do 6 ujutro?“ „Pa, ne bi baš bilo zgodno.“

I ja mislim. J

16.12.2012.

Na „1,2,3, sad“ odlučilo smo ovo (moje) ludilo ostaviti iza nas. Jer je prosinac, i jer se volimo. I volimo što se volimo. U prosincu još više. I lijepo nam je. Čak i kad ja malo poludim. J

Grijte se u dvoje!
S ljubavlju,
A.


Oznake: , , , , ,