Moj najbolji izbor


Sjedile smo jednog popodneva, i kao i svaki put kada smo se nas dvije našle uz šalicu prezaslađenog nesa, pretresale smo ljubavne zavrzlame i trzavice kojima životi nijedne od nas nikada nisu oskudijevali. Tada su stvari bile nešto drugačije nego što su danas. Ja sam bila ona vječito slobodna, ali nikad sama, a ona je pak pored sebe uvijek imala nekog, ali se ipak prečesto osjećala usamljenom. Znate onaj sada već popularni sindrom Jennifer Aniston? Jednom ste u svojoj ruci držali ruku naizgled savršenog gospodina Pravog, a kada je on otišao, svaki sljedeći, kako ste lažno mislili, postajao je neki novi (krivi) Pravi. Samo kako ne bi bili sami. Sada, kad u ruci nemate osobnog Brad Pitta, ruku svog novog dečka ne planirate još dugo ispustiti iz svoje.
“A ti, dokle ti misliš ovako?”, upitala me.
“Ne razumijem, što to meni točno fali?”, drsko i pomalo umišljeno odgovorila sam.
“Pa ništa, ali nijedan ti ne odgovara. Što treba taj neki imati da poželiš s njime odložiti u kutiju svoje obaveze, život i počneš razmišljati za dvoje? Što, nijedan ti ne miriše po tvom ukusu, jel’ da? Znam te, znam”, smijala se.
Još jedna u nizu tipičnih ženskih polemika... :)
“Što ja znam… Kad naiđe taj, valjda ću znati. Znaš da tako kažu. Plus one fore sa ‘kad se najmanje nadaš’. Valjda očekujem nekog sa papirima i hrpom posla, sposobnijeg za život od mene, ako je to moguće”, smijala sam se i ja.
“Joooj, pa ti nisi normalna, kao da ne znaš da su te uvijek privlačili sportski tipovi, a kada misliš priznati da aktovka i odijelo ne znače ništa? Na kraju krajeva, i takve si uvijek morala preodgajati”, pročitala me u sekundi.
“Onda ću promijeniti odgovor – kada dođe sportaš koji miriše na Armani Code.”


“Ako je neki drugi parfem, što ćeš onda?”, postajala je zajedljivija.
“Prekini s glupostima. Uvjerena sam da će mi sudbina dobro mirisati”, završila sam još jednu besmislenu “seksigradovsku” polemiku.
Odlazila sam prema svom samačkom stanu i sama sebi mrmljala u bradu koliko zapravo mrzim te proklete holivudske filmove i nerealne scene. Realno, niti sam ja  Keira Knightley niti imam čarobnu zelenu haljinu u kojoj će me savršeno namirisani muškarac oboriti s nogu citiranjem Miroslava Antića. Realno, savršeno ne postoji. Postoji samo savršena zanesenost nesavršenim. Kad-tad, valjda ću je naći.
Nisam Keira Knightley, ali maštam...
Kad-tad dođe, i bude potpuno drugačiji, prečesto još ljepši od vlastitih očekivanja. Moj sportaš (vjerovali ili ne) za jednu nesavršenu mene, više je nego savršen u mojim očima. Tek sada shvaćam da je način na koji sam mislila da ispravno živim i ljubim potpuno pogrešan. Pogrešno sam mislila čitajući ispovijesti drugih (kao što postoji opasnost da ćete i vi nakon moje), da je baš taj napisani život tvoj i da ga baš tako trebaš proživjeti, ne ostavljajući mjesta nepredvidljivom i bez mogućnosti da ti išta poremeti životne ciljeve. Jedna tipična “Cosmo” djevojka, kakva sam bila, muškarce sam birala na sličan način kao i cipele. Samo da su sjajne i visoke. Po mogućnosti i jedinstvene. Gdje sam sad? Ne izlazim iz svojih prvih tenisica. Doduše, i one su sjajne, i jedinstvene, kao i moj sportaš s kojim prelazim kilometre, kako one stvarne, tako i ove životne.
Nitko nije stvoren da sve na svijetu radi sam. Nitko nije toliko sposoban, kako pogrešno misli dok ne dođe netko još sposobniji. Kada konačno dopustiš toj slabosti da izađe van, a koja je dugo bila začahurena i pomno skrivena iza ljušture naizgled sigurne žene, život te odvede nekim drugim pravcima. Pravcima za koje nisi ni znao da postoje. Otkriješ svijet koji živi netko tko ti je do prekjučer bio potpuna nepoznanica, i počneš graditi život prepun novih planova i ciljeva, ovaj put zajednički. Tada ti svi izlasci, neprospavane noći u društvu i lažni sjaj postaju površni, sekundarni i nebitni. Sve što si sam sebi servirao kao poželjno, raspast će se pred jednim novim izazovom – izazovom građenja vlastitih kompromisa u dvoje. Često, ti se kompromisi traže daleko od sjaja i luksuza, u toplini četiri zida, zašuškani duboko ispod toplih pokrivača.
Ne mogu se ne zapitati, u ovom moru lažnih mediokriteta, zašto su nas uvjerili da je poželjno naći muškarca koji će svojim (kako su i nas uvjerili da takve trebamo biti) lijepim lutkicama priuštiti Louboutinke? Ne čini li vam se da ispred izloga sa, ipak, precijenjenim cipelama stoji skriveni natpis “samo za bogate muškarce”? Ne čini li vam se da su ti muškarci, ipak, sve samo ne bogati? Jeste li sigurne da je materijalno ono bogatstvo koje tražimo? Nije li ispravnije tražiti muškarca koji je sposoban za život? Kojega krasi bogata osobnost, ambiciozan cilj i nimalo lak životni put? Nismo li mi žene od prvog trenutka kada smo kročile na svijet ipak trebale prihvatiti činjenicu da smo bile i ostale slabiji spol? Emotivno smo ojačale, priznat ću. Ali sjetite se mojih riječi kada prošetate svoje (pre)visoke cipele, zapnete nasred grada i nemate ruku na koju se možete osloniti. Sjetite se mojih riječi kada izujete cipele i sa suzama pogledate u svoja bolna stopala. Sjetite se tada da je možda vrijeme za najvažniju životnu prekretnicu – odbaciti jeftini marketing i lažne ideale, nažalost, servirane u lijepom pakiranju.
Sjetite me se kad prošetate
svoje cipele... :)
Sjetite me se kada konačno same sebi kažete da vam nije lijepo, da nije istina da vam netko treba, da ovo nije vaš najbolji izbor i kada si prvi put priznate: “Ja ovo ne mogu sama.” Sjetite me se kada kažem da smo sami – svi pomalo nesposobni za život. Pomalo smo nesposobni za ljubav. Mislimo da znamo što radimo, ali grdno se varamo. Srećom, ljubav zna što radi, samo je trebamo pustiti da odradi svoje. Ne, ljubav nas ne čini slabićima. Ljubav nas, ipak, ojača.
Sjetite se da će vam sudbina doći upakirana u obliku muškarca za kojega niste ni svjesne koliko vam je cijelo vrijeme blizu. Sjetila sam se i ja, i sjetim se svakih puta kada se zajedno upitamo gdje smo i što smo bili prije? Sjetila sam se svih sumnji i pitanja hoće li, ako izaberem ljubav, ona biti moj najbolji izbor.
Možda tako, drage moje, treba biti. Možda smo svi trebali lutati lažnim stazama birajući krive izbore da bi se izmučeni od lutanja, u mraku usamljenosti i samoće, kada padaju sve maske i lažni sjaj, sudarili licem u lice sa svojom sudbinom. Možda je trebalo vjerovati u trivijalno, komercijalno i nerealno. Možda bi, da smo se nas dvoje ranije susreli, naš susret bio prepun neugodne tišine i znojnih dlanova. Možda bi gledali jedno u drugo zaslijepljeni pogrešnim očekivanjima ne vidjevši prelijepu stvarnost koja stoji nasuprot nas.
Srećom, mene je sudbina na vrijeme uštipnula za obraz. Probudila me iz sna i pustila me da ga konačno proživim. Sada, i kada šutimo, mi to radimo najbolje.
I baš kako bi ona rekla, moja ljubav miriše na dobro i na Armani Code. 
Miriše na dobro...
S ljubavlju,
Vaša A.



Oznake: , , , , , , ,