Single-sreća prema uputama gospođice Bradshaw

Tamo negdje u rujnu 2011.-e

Subota navečer, a na TV-u premijera filma “Seks i grad”. Odoljevam izlasku (kao da bi mi ta subota donijela ikakav ljubavni zgoditak) i ostajem u toplini svog kauča da se prisjetim najdražih mi romantičnih scena odgledanih prije nekoliko godina. I nakon toliko vremena od kad sam ga prvi put pogledala, i dalje me prolaze žmarci na završnu scenu s jednim ormarom i jednim cipelicama. 

Umjesto groznice subotnje večeri... 


Nekoliko dana poslije

Nekad imam filing da se u svakom trenutku negdje na svijetu prikazuje jedna epizoda “Seks i grada”. Ako naletiš na neku od najdražih iz kolekcije, osjećaj je otprilike kao kad ugrabiš posljednji par cipela na rasprodaji J Uvjerena sam, u današnjim sociološkim krugovima sigurno postoji neki kult Carrie Bradshaw. Obzirom se o dotičnoj toliko toga pisalo, reklo bi se da nitko tu više nema što dodati, pa tako ni ja. Međutim, kada ti nešto postane inspiracija (pa makar to bio i fiktivni lik s tv-ekrana), onda ta inspiracija može ispuniti svoju svrhu samo ako živi dalje kroz tvoja djela.

Taman sam uhvatila onu famoznu epizodu o leptirićima i “zsa zsa zsu” osjećaju, kada mi je u sobu uletio ni manje ni više nego – tata,  i uzviknuo: “Pa sad shvaćam! Ti si zapravo kao ona! Ponešto ljubavnih zavrzlama, a nikad pravog mira!” “Tata, potpuno sam mirna, baš zahvaljujući Carrie”, odgovorila sam mu. 


Zaista, ne pristajemo na ništa manje...

2005.-a

Kad sam imala 17 i nadobudno mislila da sam dovoljno zrela da slijepo pratim tu seriju, mogla sam doći u opasnost da pomalo otupavim od blještavila, snova o Manhattanu, skupih cipela, limuzina, i čari razno-raznih muškaraca.  

2011.-a

Srećom, šest godina poslije, kad si single i miljama daleko od Velike Jabuke, nekako moraš dođi do biti. Kako do biti najdraže serije, tako i sama sa sobom. J Etiketirajte ju ispraznom, isklišeiziranom, isfuranom, površnom, ali vjerujte mi da ima neke podloge zašto nam je svima u jednom trenutku poslužila bar mala doza Carrie Bradshaw. 

Sjetimo se najprije i probajmo ne poželjeti sve ono što je Carrie nudio Aidan? Zgodni dizajner namještaja bio je sve što je ona mislila da želi od jednog muškarca; emocionalno dostupan i spreman na vezivanje, nudio joj je ključeve vlastita stana, upoznavanje s roditeljima i prsten koji će ih vezati do kraja života. Činilo se kao da je Carrie nadomak ostvarenja onoga o čemu je cijeli život sanjala. Zbog njega se odrekla cigareta, pokušala zavoljeti seoski život i nosila zaručnički prsten oko vrata, a sve to uz potiskivanje vlastitih emocija prema Mr. Bigu. Unatoč tome što je Aidan bio savršen na papiru, ipak nije bio onaj kojemu se mogla u potpunosti predati. Vjerujem da smo sve nekada poznavale nekog po “PS”-u, a ipak sve nije funkcioniralo kao u bajci. Možda zato što ni mi žene nikako nismo savršene, a kamoli idealne. Zbog Aidana i prividne sreće Carrie je pokušala promijeniti vlastito ja i romansa se raspala kao kula od karata. Možda nas to nije Carrie naučila, ali sigurno nam je pomogla da shvatimo kako bez obzira na sve – ne trebamo mijenjati sebe zbog muškarca.

Trebamo li svoje nesavršenosti mijenjati zbog muškarca ?
…Jer tamo negdje jedan muškarac želi vas u vašem pravom i originalnom obliku, sa svim nespretnim manama i plućima zaraženim nikotinom. Baš kao što je Mr. Big želio Carrie. Na putu njihovoj vječnoj sreći uvijek se ispriječavao loš tajming, zbog kojeg je često Carrie bila ta koja je lovila njega, ali on je uvijek bio prisutan, koliko god se borila sa svom dramom. Na kraju, onog trena kada ga je pustila, pustila da on ulovi nju, nastao je scenarij za filmski klasik. Zato baš uvijek trebamo i mi – pustiti muškarce da love nas.…I da ulove fantastičnu, zadovoljnu i neustrašivu single djevojku, koja uz sve propale romanse i slomljena srca najljepšu ljubavnu vezu dijeli sama sa sobom, djevojku koja je preživjela padove na modnim pistama, krađe cipela i pokvarene kompjutere i pretvorila se u samopouzdanu ženu koja uvijek ima snage tražiti svoju pravu ljubav.

Sjetite se samo koliko snage je trebalo Carrie da izgovori one fantastične rečenice Alexandru Petrovskom. Koliko je morala biti jaka, samopouzdana i sigurna u ono kakvu ljubav želi kada se naočigled činilo da joj šarmantni ruski pisac nudi sve?


Ne tražimo li je svi? :-)

Zato Carrie, hvala ti za sve trenutke u kojima si nas podsjetila koliko je bitno da volimo fantastične sebe, sve do naše buduće modificirane ekranizacije vlastitog “Ever thine, ever mine, ever ours.” 

Happily ever after starts here.

________________________________________________________________

Priču objavljujem jer sam dobila kritike kako o ljubavi nisam lijepo govorila dok sam bila slobodna, te da bi dokazala suprotno i još jednom istaknula vječnu romantičarku koja čini esenciju mog bića. Da postoje slučajnosti u životu, i da sve ovo nije samo plod moje mašte, govori činjenica da je ova priča nastala samo nekoliko tjedana prije nego što se poprilično zadovoljna singlica upustila u najljepšu romansu života. :-)

S ljubavlju,
A.




Oznake: , , ,