Devet nijansi ljubavi


7.11.2012.

Nijansa: tko ne voli životinje, ne voli ni ljude
Ja sam valjda osoba koja najviše na svijetu voli pse, a nema psa. Ali godinama imam mačke koje volim još više nego sve pse koje nisam imala. Možda je to svojevrsna reanimacija ljubavi prema jednom biću u drugo. Danas mi je umrla posljednja mačka. Zapravo, nije umrla, mi smo je ubili. Odnosno „eutanazirali“, da se izrazim pravilno. Navodno, humano je bolesnoj životinji skratiti muke. Ne moram vam ni pričati koliko sam se ja nehumano osjećala kada je veterinar uzeo u ruke tu smrtonosnu injekciju. Nakon što je proživjela dugih 11 godina života, smrt ju je dočekala u manje od minute. Eto koliko nas malo dijeli od kraja. Neke godine, neke dijelići sekunde. I nije nimalo humano kad čovjek mora izabrati taj trenutak kada će životinji doći kraj. Grozan je osjećaj nemoći kada joj ne možeš pomoći.  Pitam se je li bila svjesna da joj je to bio zadnji dan.  U kući je sve drugačije, tiše, mirnije i neobično. Skupljala sam njene stvari u kutiju kao što djevojke skupljaju „stvari od bivših“ i stavljaju ih u neku ladicu. S nadom da ću je jednom reanimirati. Iako ne voli mačke, moj je dragi, osim što mi je izrazio sućut zbog gubitka, primjetio da je nema onog trena kad me dopratio do ulaznih vrata. Obično nas je uvijek čekala i nije htjela ući unutra dok se on i ja ne pozdravimo. Inače, nije voljela naše posjetitelje. Ali njega je. Možda je i ona bila zaljubljena. ;-)

Vrijeme je za novu malu čupavicu u mojoj kući


9.11.2012.
Nijansa: reanimacija ljubavi iliti volim sebe i ono što ću postati
Imam ispit. Pa kad smo već kod reanimacije ljubavi, moram spomenuti moje voljeno pravo. Nakon mog skoro dvogodišnjeg izbjegavanja svega vezanog uz fakultet i ispite, ovo je prvi. Prvi od kojeg me ne boli želudac. Više nemam želučanu nervozu kad gledam u zgradu faksa. Dok pijem drugu kavu i čekam, tisuće misli mi se vrti po glavi. Povela sam se mantrom da ishod ispita nije toliko bitan koliko je već značajan korak to što sam uopće došla do točke kada sam učila za ispit, prijavila ga, ne odjavila i otišla na nj. Da, to je najpravilnije razmišljanje. Vraća mi se ljubav prema sebi. Nemojte me krivo shvatiti, ali kad se ljubav reanimira, ponovno rodi, još je bolja i istinitija. Probdijela sam skoro do jutra noć prije ispita. Opet sam to napravila, jer neke stare navike ipak teško umiru. Jednostavno, ja funkcioniram kad je frka. Zato bi ja sigurno bila idealna osoba u evakuaciji ili u Sandy-u, npr. Ok, da se ne lažemo, u  pauzama ponavljanja visila sam na modnim blogovima. Ali i to se ispostavilo korisno jer sam još jednom shvatila da je puno bolje tjerati svoj, jedinstveni san. Dok je tim djevojkama od svjetskog značaja koje Isabel Marant tenisice kupiti, ja sam se zamišljala u uredu državnog odvjetnika. Naravno, u Chanel kostimu. :-)
Tapkala sam cijelu noć na prstima do kuhinje i molila mikrovalnu da tiše radi dok mi kuha nesicu. Ah, nekad mi nedostaje moj samački zagrebački život. To je još jedna posebna ljubav. Naglašavam samački, ne „solerski.“ Mislim da ću tu ljubav pustiti da spava. Neke ljubavi ne treba reanimirati jer vas mogu samo emotivno degradirati.

10.11.2012.
Nijansa: međuljublje
Dragi i ja idemo na svadbu. Iako sam u životu bila na možda desetak svadbi, samo su mi zadnje dvije drage. Naravno, zato što sam u paru. I zato što smo, bar u mojoj glavi, mi jako lijep par. Bože, pa svadbe nose toliko simbolike u sebi, a ja to tek sad otkrivam! Recimo, vrlo je važan vaš ljubavni status kad idete u svatove. Ako idete solo, onda imate jedinstvenu priliku pokazati se svim slobodnim neženjama i udavačama, a ako idete u paru, onda vodite neku latentnu bitku sa ostalim parovima. Natječete se čija je ljubav veća, tko je ljepši, po cijenu da mladenci padnu u zaborav. Neke stvari i dalje prezirem kod svadbi. Recimo domoljubne (da ne upotrijebim neki gori izraz) pjesme. Pretpostavljam da nijedan novopečeni par nije spojilo domoljublje. Zar se ne treba na svadbama veličati neka nova vrsta ljubavi, neko novorođeno „međuljublje“? Kako god bilo, ja se na svakoj svadbi uvjerim da je potpuno normalno što sam odavna do u detalja isplanirala svoju i što konstantno moderiram spisak pjesama čitave procedure. E, da, prezirem i hvatanje buketa na svadbi. Podsjeća me na one tuče djevojaka u blatu iz američkih reality-a. A i bojim se da bi bila previše razočarana kad ne bi uhvatila buket. No, da se vratim na ono fiktivno natjecanje. Mislim da se nitko ne voli kao mi, i tog sam mišljenja već godinu dana.  Moguće da se voli, sigurno i da. Ali ja i dalje mislim ovako. Buket ne hvatam jer bih izgubila, ali dragog ne puštam iz ruke, jer na polju ljubavi, mi smo sigurno pobjednici. :-)

Svadbe su jako zanimljiva stvar ;-)


11.11.2012.
Nijansa: zaljubljena žena najviše isijava
Budimo se u zajedničkom zagrljaju točno godinu dana od našeg prvog zagrljaja, a osjećaj je još uvijek jednak, ako čak ne i bolji. Veze imaju moć kakvu ništa drugo na svijetu nema. I sad,  nakon godinu dana, konačno znam da sam i ja došla do recepta zdravog i uspješnog odnosa u paru. Ključ je ponovno u reanimaciji. To je ta moć koju dobijete kad se zaljubite. Da ponovno proživljavate neke trenutke na način kao da se događaju prvi put, i tako iz dana u dan. A dani prebrzo prolaze, i usput vas mijenjaju. Naravno, na bolje. Vjerujte mi da ženu ništa ne može proljepšati i osnažiti kao ljubav. Zato svaka žena treba da se zaljubi do neba i nazad, i da joj to bude uzvraćeno do neba i nazad. Pa u krug. I još jedan. :-)

Zagrljaj je isti, ako ne i bolji...


12.11.2012.
Nijansa: voli svoju prošlost jer ona je dio tebe
Obično volim neke trenutke života proživljavati onako sistematično, po pravilima. Tako prije svakog rođendana i svake nove godine reanimiram sjećanja na prethodni period, zbrajam pozitivne i negativne strane i donosim neke mudrije odluke za budućnost. Kako me godišnjica veze dočekala potpuno nespremno, tako nisam stigla sama sa sobom provesti moj mali ritual reanimiranja prethodne poprilično voljene godine. Nisam se stigla vratiti malo unatrag i nekim promjenama koje je donio prijelaz iz solerice u djevojku u vezi, a mogla sam makar pročitati neke svoje stare tekstove. Dobra stvar kod soliranja bila je vječna inspiracija za pisanje kojekakvih tekstova, ali ima jedna divna stvar koju imaju veze i godišnjice – pokloni. Ne pokloni zbog poklona, nego zbog onoga kad vidite kako netko pažljivo motri na sve vaše želje, snove (a možda i hirove) i baca se u ulogu vašeg osobnog Djeda Mraza. Nema veze što nisam ništa rezimirala ovaj put. Prethodni rezimei ionako nisu ništa dobrog donijeli. Bar ne na mojim nogama. :-)


Prethodni rezime nisu mi donijeli ništa na noge.

13.11.2012.
Nijansa: zavoli knjigu s lijepim koricama
Od ispita ništa, ali ipak je sve to bio malen korak za čovječanstvo, velik za mene. Konačno uhvatih vremena pročitati ono što već tjednima stoji na mojoj polici i čezne da se uzme u ruke. I vrapci na grani upoznati su s mojom ljubavi prema našoj autorici Jasmini Rodić, pa nije ni čudo da sam njeno literarno ostvarenje pročitala u roku nekoliko sati. Plakala sam, smijala se, namigavala sama sebi. Uzmite „Dnevnik solerice“ u ruke i probajte ga samo ne poželjeti odmah još jednom pročitati. Znate kako je s tom knjigom? Kao sa najdražom pjesmom koja prekratko traje pa moraš upaliti ripit. Poželila sam da mi je ta knjiga doručak uz kavu, deka u zimi kad je hladno, parfem na vratu bez kojega ne izlazim kući, najdraži pulover iz kojega se ne skidam i nešto plavo, „tifanijevsko“ kad se budem udavala. Ma, i udala bih se za nju!

Ako ništa drugo, uvijek se možete zaljubiti u neku knjigu.


14.11.2012.
Nijansa: sudbinska ljubav
Jasmina i njen dnevnik podsjetili su me da iako možda ne želim vratiti svoje solerske dane, nema ništa loše u tome ako ih poželim barem reanimirati. A što bi drugo „solerica“ u meni radila nego provela čitav dan ispod dekice i gledala romantične filmove? Postala sam serijski ovisna o filmovima sa Meryl Streep i Meg Ryan, iako su neki nebrojeno puta odgledani. A onda sam otkrila „Frankie & Johnny“, priču o konobarici koju glumi Michelle Pfeiffer i kuharu-bivšem zatvoreniku kojeg glumi sjajni Al Pacino. I uvjerili su me u ono što sam odavno znala kada je u pitanju moja ljubavna priča – neki ljudi su bili par i prije nego što su se upoznali. :-)

"Bilo smo par i prije nego što smo se upoznali."


15.11.2012.
Nijansa: anatomija ljubavi
Šetamo navečer i ja kukam o kompleksima svoje ravne guze koja je skupa sa mojim kilogramima otišla – k vragu! Kako je život nevjerojatan govori činjenica da je osoba kojoj je vrhunac tjelovježbe da na potezu od sobe do kuhinje uzme kavu, u sretnoj vezi s osobom koja već dvadesetak godina vodi intenzivnu brigu o svom tijelu. Dragi me savjetuje kako da vježbam stražnjicu. Kaže, žene se znaju opustiti pa to ne bude lijepo u četrdesetima. Ja i dalje tvrdim da su najvažniji geni, a mama mi je realno zmaj u skoro pedesetima. Mada, slažem se i ja, žena bez guzice i sisa je kao selo bez crkve i škole. Jedino mi nije bilo jasno na što je mislila moja frendica kada je stalno isticala kako voli muške guze. Pitala sam se, što tu točno gleda? A onda sam upoznala svog dečka i sve mi je postalo jasno.:-)

16.11.2012.
Nijansa: doživjeti stotu
Iako bih vježbe sa loptom trebala raditi do iznemoglosti, ja nakon prve serije odustajem i umirem od bolova. Zacrvenjela sam se kao filovana paprika. Evo ključnog razloga zašto ne idem u teretanu. Ja sam dama, a dame se ne znoje. :-) Pokušat ću sutra ponovno. S prćastom guzom ili ne, njemu ću biti jednako lijepa i sa 94 godine, kaže. :-) Još samo da nam je otkriti eliksir života pa da doživimo stotu :-)

U ljubavi do stote!


S ljubavlju, A.


Oznake: , , , , , , , ,