Licem u lice


Kako sam donedavno samu sebe opisivala kao studenticu prava, možda najbolje da se zadržim na tome. Sa 19, kada biraš fakultet i budućnost, misliš da je tvoj izbor najpametniji. Kako godine odmiču, a život te vuče nepoznatim stazama, poljuljaju ti se uvjerenja da su tvoje odluke nekada bile ispravne. Iako me pravna profesija i dalje negdje duboko vuče ka svome kraju i nadam se, svijetloj budućnosti, područja koja sam usput otkrila probudila su neopisivu strast u meni.
Otkrila sam, paralelno sa studiranjem svijet pisane riječi. Svijet koji se rodio jednog  jutra u stanu od 25 kvadrata koji je mirisao samo po Nescaffe-u. Taj svijet postao je moja sigurna luka i ono što me držalo budno noćima, a pokretalo me danju.
Postojala je u mom životu još jedna velika ljubav koju nisam mogla zadržati, a možda sam i  trebala. Moja srednjoškolska strast, filozofija i stotine stranica ispisane riječima mudrijih od mene ugasila se pred tvrdim pravničkim udžbenicima. Ipak, ostala je ona negdje sa strane u meni i budi se svakog jutra u obliku neke misli zapisane jednom davno u prvom redu školske klupe.
Da, ja sam bila prava štreberica. Ona koja je svakoga dana nosila u školu najviše knjiga, birala najljepše bilježnice i raznobojne markere. Tada sam otkrila i svojopsesivno-kompulzivni poremećaj evidentiran u točno dvije nijanse koje se idealno slažu.
Provincijalka poput mene, iz malog mjesta u srcu Slavonije, na rubu prelijepe, nažalost osiromašene Hrvatske, dobila je priliku pronaći sebe pod svjetlima velegrada.  Godine u Zagrebu zauvijek će ostati najljepši dani mog života. Ljudi koje sam upoznala postali su jednoj jedinici braća i sestre koje nikada nisam imala. Nakon blještavila metropole, sigurnu i zasada mirnu luku našla sam u svom gradu od kojega sam pogrešno uvijek bježala. Koliko su trenutno Vinkovci dobar izbor za mene, svjedoče posljednji mjeseci koji su u mnogočemu nadmašili sve burne zagrebačke noći.
Ona solerica iz Zagreba, ali ipak, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, konačno je pronašla mir i sada moje misli imaju jednu drugačiju putanju. Ipak, svašta se događalo tih samačkih godina, o čemu sam i pisala i što ću prenijeti i na ove stranice.

Moj um i moje srce ostaju jednako kozmopolitski nastrojeni. Srce me nikada do sada nije prevarilo, pa vjerujem da je tražiti nove svjetove moj jedini cilj. Gdje će me odvesti život, ne znam. Znam samo da će vrijediti ako me ne odvede samu. Vjerujte mi na riječ, na životna putovanja kreće se udvoje.
S ljubavlju, 
Andrea 

Oznake: , , , , , , , , ,