ponedjeljak, 26. kolovoza 2013.

Kako sam pokušala odrasti (u paru), dio prvi

Za početak odmah da vam kažem da se evo, javno mirim s činjenicom da od mene ipak nikad pisac postati neće, nastavim li ovoliko dugo praviti „kreativne pauze“ koje opravdavam kojekakvim nedostatkom vremena i spisateljskom blokadom. Ipak, ova je „spisateljica“  u ovih pola godina koliko sam izbivala iz blogerske sfere, možda malo i odrasla... Ili ne? :)



Veljača

Da sam romantik, ne morate ni sumnjati, pa pobogu, upravo gledate  ovu stranicu! Ipak, na najromantičniji dan u godini svih patetikusa širom planete, na kontinentu Ljubav, čiji sam ponosni stanovnik, nestala sam sa lice zemlje. Pod ovim „nestati sa lica zemlje“, mislim na to da se na Valentinovo nisam oglasila na najdražem mi Facebooku sve do skoro nekoliko minuta prije ponoći, kada sam shvatila koji je dan. Naime, iako imam naviku da moj Facebook profil redovno ukrašavam za svaki blagdan, ovo Valentinovo nisam postala link na nijednu srcedrapateljsku pjesmu, čime sam jednim dijelom izdala svoje fejsbučno ja. Da, nakon duge fakultetske blokade, toga, sada povijesnog 14. veljače, uspjela sam konačno položiti prvi ispit nakon gotovo dvije godine. I čudna je stvar sreća, čudna je stvar karma, jer sam zadnji put na ovaj dan prije dvije godine slavno pala na ispitu. I tada sam bila sama kao napušteno mače kraj puta. Pošto me očito ljubav kompletno oblikuje, ne moram ni reći da planiram svake godine na Valentinovo ponovno ići na ispit, dokle god budem ovako sretna i zaljubljena. I dok sam na lovorikama uspjeha jedva držala oči budnom kako bih dočekala svoju polovicu čisto da ga zagrlim, već sam se pripremila na standardno „sranje o emocijama“. (da, nije mi dugo trebalo da se prešaltam na druge teme)

petak, 1. veljače 2013.

Između slobode, veza i predrasuda


Nedavno mi je prijateljica rekla „Svatko bi trebao imati jednu Andreu za prijateljicu.“ Smiješna stvar oko toga je ta da se s njom nikada nisam susrela licem u lice, kao ni sa još jednom koja me je simpatično posavjetovala da se počnem baviti psihologijom, te da pored mene lagano Freud pada u zaborav. Koliko god sam se polaskano osjećala, razlog zbog kojega je konverzacija otišla u ovom smjeru nije nimalo za laskanje. Naime, sve moje „freudovske“ vještine izlaze na vidjelo u situacijama kada su osobe oko mene nezadovoljne osjećajem u vlastitoj koži.

Tu sam negdje ja, krijem se od predrasuda, ali rado uskačem u tuđe cipele

Prva priča ide otprilike ovako: ona je lijepa, pametna, uspješna – ali slobodna. Godine prolaze, i što je duži solerski staž, sve su češća pitanja „zbog čega se ti ne možeš skrastiti“? Druga priča je potpuna suprotnost: jednako lijepa, pametna i uspješna – ali zauzeta. Pitat ćete se u čemu je tu problem? Problem dolazi kada se pokaže da je zauzeta stalno zauzeta, a ispadne da nakon toliko godina više nije sigurna želi li baš taj društveni status uz baš tu osobu. 

Između njih nalazim se ja, a kada je o ljubavi riječ, tu sam malo bipolarna.

subota, 26. siječnja 2013.

Ljubav kao najljepša navika


Život čine male i veće navike, rutinska ponavljanja uobičajenog i poznatog iz dana u dan. Do prije godinu dana, moj su život sačinjavale loša kava s kojom sam počinjala dan, i dobra knjiga s kojom sam završavala dan. Kava je bila loša, jer to je jedna od onih rutina koje jednostavno nikako nisam stizala usavršiti i potpuno joj se posvetiti. Knjiga je bila dobra, jer u nedostatku nečije ruke za milovanje dobro dođu i stranice ispisane fikcijom, a nije grijeh maštati, zar ne?
Danas, godinu dana kasnije, kuham jako dobru kavu, a knjige ne stignem čitati kao prije. Iako ne kuham kavu za dvoje, jer se ispostavilo da je čovjek mog života, kada je u pitanju kava – moja čista suprotnost. Ipak, svakog jutra zamislim da će kava biti za nas dvoje, a kad neke stvari radiš s ljubavlju, jednostavno ih po automatizmu radiš bolje. Za knjige više nemam toliko vremena, konačno moj život ispisuje vlastite stranice, ljepše nego sve knjige koje sam do sada pročitala.
Do prije tih godinu dana moja je rutina bila život sa samom sobom. Mislila sam, kad i ako se to promijeni, jednostavno se neću snaći. Izgleda, veza dođe kao dobra navika koju usvojite na najbolji mogući način. I za tu naviku, kako sam se uvjerila, ipak ne trebaju uputstva za upotrebu. Osim možda jedne ključne riječi…
I dok sam jednog jutra ispijala sada svoju dobru kavu, stigla mi je poruka drage mi prijateljice. Nažalost, njoj su trenutno knjige ljepše nego stvarnost. Na kraju našeg jutarnjeg razgovora upitala me: “Jeste li ti i tvoj dragi igrali te igrice i strategije na početku? Koliko dugo?” Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, instinktivno joj odgovorih da nismo, i da sada, zapravo, ni ne znam kako se sve tako odvilo bez ikakvih komplikacija.
“Andrea, ali kako je to moguće?!”
Kako da joj odgovorim na to pitanje? Ali ne samo njoj…
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...